DRAMA IZA ZATVORENIH VRATA: Početnički slom u laboratoriju prerastao u stripovski bunt, dok 'pandemijski' genetičari trunu u administraciji!

Zrak miriše na etanol, izbjeljivač i tihi, zatomljeni očaj. Dok vanjski svijet zamišlja znanstvene laboratorije kao hramove prosvijetljenog uma u kojima smireni genijalci u bijelim kutama spašavaju čovječanstvo, stvarnost iza teških hermetičkih vrata često nalikuje psihološkom trileru s elementima apsurda.

Za mladog studenta biologije, ulazak na diplomski praktikum pretvara se u hod po rubu živaca. Svaka centrifuga koja zuji na tisuću okretaja u minuti zvuči kao tempirana bomba. Svaka staklena bireta i svaki mikroskop od pedeset tisuća eura postaju potencijalno financijsko samoubojstvo. Dovoljan je jedan krivi pokret, malo previše pritiska palcem na plastični klip mikropipete, i eksperiment vrijedan nekoliko stotina eura odlazi u nepovrat.

Read nextMolekularni Biolog Prvi Put Radio Colony PCR — Rezultat: Prazan Gel i Bezbroj Pitanja

Suočen s potpunom izolacijom i terorom prostora u kojem se svaka nesigurnost tumači kao nekompetencija, jedan je student odlučio prekinuti šutnju. Riječi nisu bile dovoljne; traumu prvih laboratorijskih tjedana prenio je na papir kroz sirove, duhovite i bolno prepoznatljive stripove. Njegov crtež preplašenog lica pred divovskom epruvetom detonirao je raspravu među kolegama diljem svijeta.

Reakcije su planule u dva smjera. Jedan komentator navodi kako starije kolege redovito gube živce na početnike zbog banalnih pogrešaka pri pipetiranju, zaboravljajući da su i sami jednom bili jednako izgubljeni. Smatra da je dužnost iskusnih istraživača ponuditi strpljenje, a ne prijekor. No, drugi glas iz struke upozorava na surovu pragmatiku: laboratorij nije mjesto za liječenje anksioznosti; greške u sterilnom radu kontaminiraju reagense i uništavaju mjesece timskog rada, pa je visoka razina stresa jednostavno nužno cjepivo protiv aljkavosti.

No, što se događa kada vam se taj isti laboratorijski pakao uskrati, a diploma vam obećava svijetlu budućnost u genetskom inženjeringu? Tu na scenu stupa druga, još tiša tragedija takozvane pandemijske generacije.

Mlada diplomantica medicinske genomike, koja je čitav praktični dio studija odradila preko ekrana u vlastitoj sobi, danas se nalazi na profesionalnoj vjetrometini. Bez stvarnih sati provedenih s epruvetom u ruci, vrata istraživačkih centara ostala su joj čvrsto zatvorena. Umjesto otkrivanja genetskih mutacija i analize DNK lanaca, zapela je u bolničkom menadžmentu, zakopana u tablice i administrativnu rutinu koja je guši.

Ona želi raditi s ljudima, želi raspravljati o biologiji, ali bježi od programiranja i napredne bioinformatike. U suvremenom svijetu gdje genetika bez koda i golemih baza podataka gotovo više ne postoji, njezin san visi o niti. Tržište rada nema milosti prema onima koji su zapeli na pola puta između teorijskog ideala i brutalnih zahtjeva industrije.

Ova dva slučaja osvjetljavaju duboku krizu moderne znanosti: s jedne strane preživljavanje unutar nemilosrdne kaste laboratorijskih veterana, a s druge strane generacija s diplomama bez pokrića u praksi, ostavljena da se snalazi u administrativnom limbu.

Kako se točno nositi s tiranijom epruvete i postoji li izlaz za genetičare bez koda, istražuju voditelji u novoj epizodi našeg podcasta.